Nošen svojim trenutnim raspoloženjem i nekim obavezama u gradu, pešačim dobro znanim ulicama. Sunce mi se i dalje smeje. Setim se da sam video na internetu jedan lep telefon, mislim da je i nedavno izašao, pa odlučih da ga pogledam u prodavnicama i raspitam se o ceni. Svideo mi se i uživo. Košta oko 200 evra, sa 5-10e razlike od prodavnice do prodavnice. Presabiram se i shvatim da ću morati da potrošim svu ušteđevinu i da tražim od mojih još 50e. Na putu do kuće samo smišljam izgovore. I tako, čekajući promenu svetla na semaforu, ugledam jednu malu cigančicu koja prosi. Ima možda 3-4 godine. Jedan stariji čovek vadi iz džepa par gvozdenjaka i pruža joj. Ona mu uputi osmeh sjajniji od sunca koje me je u tom trenutku obasjavalo i nestade u gomili. Postideh se svoje pohlepe. Stigoh do svoje zgrade. Duboko udahnem. Penjem se do drugog sprata. Ulazim u stan. Svojim roditeljima ne govorim ništa. Telefon može i da sačeka.
"Neizmerna sreća leži u usrećivanju drugih."
« | Februar 2011 | » | ||||
---|---|---|---|---|---|---|
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 |